Lucas Werft je na čelu porodične kompanije od 2006, a koju je osnovao njegov otac Erich sredinom osamdesetih 20. veka.
Portfolio Werft Garten & Landschaft iz Siska, u Hrvatskoj čine neka od najlepših zelenih rešenja koja su oplemenila objekte i komplekse regiona: marina Porto Montenegro u Tivtu u Crnoj Gori, kompleks Green heart-GTC na Novom Beogradu u Srbiji, trenutni campus Rimac, hotel Pical u Poreču delo čuvenog Borisa Podreke, Park tvornice duhana u Rovinju, Mandalina marina u Šibeniku, deo su tima rekonstrukcije hotela Esplenade u Zagrebu…
Koliko je pejzažna arhitektura prisutna u privatnoj i javnoj gradnji u regionu? Da li se “zeleno” vraća u modu?
Nisam siguran koliko se pejzažna arhitektura zaista vraća u modu. Više se samo priča o zelenilu. Poglavito anglikanizmima marketinških kampanja tvrtki, investicija i projekata. Riječi poput “green” i “sustainable” postale su samodostatne potrebama našeg tržišta i društva. Teško je shvatiti da riječ može substituirati zbilju, pogotovo zaista zelenu u kojoj smo svi odrasli. Potraga za urbanim udaljila nas je od prirodnog, kako riječima, tako i djelom. Nadam se, međutim, da će naša tvrtka svojim radom doprinjeti svijesti pojedinca, lokalne zajednice i društva, dajući primjer što je potrebno i moguće načiniti, umjesto što je lijepo ili otmjeno za reći ili napisati.
Svijest o pejzažu je zenit svakog društva. Odnosno, posljedica pravilno postavljenih prioriteta i temelja. Dalek je naš put ka temeljima…Zaključak je da je pejzažna kultura jednako prisutna danas, kao i prije, s razlikom da je danas marketingom prepoznata, pa više o njoj čujemo.
Kako uticati na investitore koji, čini se, trče za kvadratima i profitom, da budu otvoreni za pejzažni dizajn?
Klijentima nudimo naše viđenje. Ono je za svaki projekt i svakog investitora individualno i upravo je to što kod klijenata budi želju za ulaganjem, ne u „zelenilo“ – već u iskustvo, svojevrsni doživljaj. Pomažemo investitorima da vide potencijal nekog prostora kroz arhitektonski, kulturni i prirodni kontekst. Kada investitora naučite nečemu višem, on više i vidi.
Gde je odgovornost urbanista, donosilaca odluka za pitanja prostornog planiranja?
Odgovor na ovo pitanje je na tragu javno – privatne kohezije. Uprava mora po svaku cijenu jasno definirati i artikulirati probleme, riješenja i strategiju razvoja. Da bi privatni sektor u odnosu na takav temelj nadograđivao i omplemenjivao. Urbanizam kao takav u našoj regiji ne postoji, osim teoretskog.Više djeluje na retroaktivnu adaptaciju datih uvjeta i političkih potreba, nego na jasno definiranu strukturu, strategiju, smjer.
Pejzažna kultura jednako je prisutna u gradnji kao i prije, s razlikom da je marketingom prepoznata, pa se više o njoj priča. I dalje smo, širom regiona, daleko od temeljno postavljenog pristupa i razvijene svesti o pejzažu
Gradovi budućnosti biti će gradovi simbioze našeg tehnološkog napretka i sklada s prirodom. Biti će gradovi u službi građana i njihovih cijeloživotnih potreba kao ljudskih bića. Urbanizam kao termin i disciplinu treba revidirati, jer grad nisu samo kuće, zgrade, ulice i sportske dvorane, već životna kvaliteta, kultura, zdravlje, ali i mogućnost napretka i širenja spoznaja svakog pojedinca.
Na kojim projektima trenutno radite?
Osim na području Hrvatske, radimo u Srbiji, Crnoj Gori, Njemačkoj i Kanadi. Projekti u regiji su od privatnih vrtova i pejzaža, do poslovnih objekata, resorta, hotela.
Svi naši projekti spadaju u kategoriji visokih zahtjeva reprezentativnosti, kvaliteta i tehničkih riješenja. Na primer, uključuju zahvate na teško dostupnim lokacijama, u specifičnim klimatskim uvjetima, na krovnim vrtovima ili potrebe za gotovim, već izraslim vrtom sa stoljetnim stablima.
Koliko Vaš rad povećava troškove investitoru, a koliko mu se kasnije sve vrati većom cenom prodaje, rente?
Bilo bi vrlo nespretno od mene odgovoriti. Pogotovo, jer su svi projekti usklađeni s budžetima klijenata. Međutim, o doprinosu našeg rada govore klijenti koji odjednom i pored sve arhitekture, fasade, rasvjete, strojarstva… u prvi plan stavljaju naš dio.
Sve češće čujemo da izvedeno izgleda bolje od kompjutorski generiranih slika, da je netko oduševljen potpuno novim, neočekivanim iskustvom. Projekti na kojima radimo su u pravilu rasprodani unaprijed ili vrlo brzo nakon završetka. Vjerujem ujedno i da je bitno što su prostori prepoznatljivi i daju novu vrijednost nekretnini, gdje je prije nije bilo.
Za rešenje u Beogradu Green Heart osvojili ste nagradu BigSEE Architecture Award. Po čemu je specifično?
U ovom projektu za kompaniju GTC, koja nam je najstariji klijent – od 2007, dobili smo povjerenje da u cijelosti revidiramo prethodno isporučeno pejzažno riješenje.
Želja je bila da umjesto puke zelene površine, sa stablima, stvorimo prostor koji će pružati doživljaj kroz godišnja doba, kako ljudima tako i životinjama. Implementirali smo biljne vrste koje podnose klimatske uvjete kakve nas očekuju u budućnosti s devijacijama temperature, vlage i oborina. Nama je vrlo bitno da stabla koja sadimo danas i za 15, 50 godina stoje i da nisu potrebni dodatni energetski i financijski resursi za održavanje.
Sva stabla i biljke su osobno birana u rasadnicima Holandije i Belgije. Svako stablo je unikat, poput umjetničkog djela – poezije .Pojedina imaju 65 godina, visoka su 18 i širine osam metara, teška 13 tona.
Koliko imate zaposlenih, planovi?
Na čelu sam kompanije od 2006. U tom trenutku imali smo četvoro zaposlenih, danas nas je devetoro stalnih i prosječno imamo pet sezonskih kolega. Planove krojimo nanovo svakim novim izazovom. Međutim, naš je smjer vrlo jasan s dvije komponente: prva je moja osobna – stvaralačka, a što je nasljeđe moje obitelji. Prvenstveno od pokojnog oca i odnosi se na neiscrpnu znatiželju i želju za rastom i novim iskustvima. Svaki je naš vrt unikat, jednako kao i svaki klijent, podneblje i kultura u kojoj se nalazi.
Druga komponenta je znanstveno-istraživačka. Ona je dio priče koju smatram društevno korisnom. Jer, literatura je prestala biti precizna u pogledu na klimatske zahtjeve i uvjete biljaka, nutritivne i hidrološke aspekte. Arhitektura je počela postavljati nove i do sada nepoznate izazove. Kroz ovu komponentu svoja iskustva kroz projekte, naš laboratorij firme i istraživanja implementiramo u projekte i dijelimo znanje s projektnom i društvenom zajednicom.
Urbanizam kao takav u našoj regiji ne postoji, osim teoretskog. Više djeluje na retroaktivnu adaptaciju datih uvjeta i političkih potreba, nego na jasno definiranu strukturu, strategiju, smjer
Postoji lokacija u Hrvatskoj, regionu koju biste oplemenili jer Vas je posebno inspirisala?
Moja inspiracija počinje impulsom, odnosno upitom. To je prvi trenutak kada prostor ne vidim onakvim kakav je, već onakvim kakav bi mogao biti. Kada se to dogodi, najčešće projekt tako izvedemo.
Jedina iznimka tom pravilu je istraživanje urbanističke sfere, gdje razmišljamo o mogućnostima, izazovima i problemima gradova budućnosti; kako prebroditi vrijeme tranzicije i implementacije. Tu bitnu ulogu igra multidisciplinarni pristup koji objedinjuje znanstvene, tehničke i društvene konstruktivne i strateške aspekte jednog grada. Upravo je Sisak, grad u kome živim, bio inspiracija da napravimo strategiju „Sisak 2050“.
Prvenstveno se radi o utvrđivanju postojećeg stanja, pritom definiranje cilja, pa tek posljednje – strategija koja omogućuje da grad razvijamo sustavno i planski. Takav bi plan ujedno definirao i strategiju urbanizma, arhitekture, pejzažne arhitekture, informatike, energetike, infrastrukture, industriju, zdravstvo, školstvo, kulturnu i indurstrijsku baštinu, znanost, umjetnost, kulturu, krizno planiranje, sigurnost, policiju, prirodne resurse, upravljanje otpadom. Svi bi aspekti bili ujedno u službi građana u maniri koja je energetski i financijski efikasna. I taj pristup ne mora biti vezan za Sisak. Može biti primjenjiv bilo gdje, bilo kada, posebno u regiji, dajući našoj djeci priliku na pogled u novi, hrabri svijet od doma, ne iz inozemstva.
A.Mirković
Foto Naslovna Midhat Mulabdić / Lucas Werft
0 komentara