Normalizuj dot me

Brano Mandić, pisac, novinar, kourednik sajta https://normalizuj.me/

Portal www.normalizuj.me je osnovala grupa pisaca, filozofa i esejista okupljenih oko podgoričke izdavačke kuće Žuta Kornjača 2021. godine. Sarađuje sa autorima iz Crne Gore i regiona bivše SFRJ.

Urednici su Brano Mandić, novinar i pisac, Slađana Kavarić Mandić, filozofkinja i pjesnikinja i Ilija Đurović, muzičar i pisac. Normalizuj.me je platforma koja ima, prema rečima urednika, u planu organizovanje tribina, radijskog programa i interaktivnog sadržaja na društvenim mrežama.

Sve sa ciljem kritičkog sagledavanje društva u fazi dezintegracije. – Iz tog procesa želimo da izađemo mirne savjesti, kao pojedinci i autori koji se zauzimaju za novu društvenost.

Ima li dovoljno publike za normalnost u regionu?

Ima. Bez sumnje. Postoji dovoljno ljudi spremnih da osjećaju i misle izvan zadatih tržištem izmrcvarenih i zacrtanih okvira. Mi smo tu da probamo da ih okupimo na jednom mjestu, ali i da ih šaljemo na druga zanimljiva i važna mjesta. 

Da budemo, što kaže prost narod, hub. 

Umrežavanje nam je jedina šansa, jer se umrežavanje putem mržnje već uveliko dogodilo, pa naš brzi odgovor na webu više nije samo lijepa želja, nego i „ljudska dužnost najsvetija“.

Pišete o crnogorskom iskustvu. Koliko u regionu preovladavaju iste, negativne matrice: korupcija, odsustvo odgovornosti, populizam vlasti, bez obzira što su neke zemlje, hajde da se našalim, ulepšane botoxom iz Brisela? 

Ne volim botoks, ali ne volim ni da matrice do iznemoglosti fetišizujemo i ojačavamo ih  kuknjavom. Jednostavno je, pokušajmo da napravimo nove matrice, svako koliko može i umije. Onda i kritika postojećeg stanja dobija jedan kvalitet, a i čovjek se bolje osjeća. Naravno, region jeste sagoren postratnim traumama i ekonomskim jadom, ali dan je dan, noć je noć. Ljudi smo, borimo se za svoje vrijeme i mjesto. Izvinjavam se ako ovo preoptimistično zvuči, ali mislim da je region zatočenik svojih groznih priča, a da ispod njih mora pulsirati nešto bolje, nekakav zametak ljudskosti koji nikako da bljesne.

Šta je sa kulturom, umetnicima? Otišli poput lekara i molera, svejedno, jer odlaze jedni i drugi, u svet da zarade?

I umjetnici su ljudi. Nema tu puno misterije, potrošan materijal, loša struktura i teški za održavanje. Ali kad stvore pravu umjetnost, sve im se mora oprostiti. U kojoj god zemlji živjeli umjetnici su posljednji dodir čovječanstva sa ljudskom suštinom. Mislim na prave stvaraoce koji daju mnogo više nego što uzimaju. 

Postoje i mešetari, državni umjetnici i zabavljači masa. Oni koji se svete društvu što su lišeni talenta, ulaze u menadžerske strukture i zagorčavaju živote pravim umjetnicima. Traje to odvajkada, i kod Šekspira se može o tome pročitati, preporučujem 66 sonet.

Ko su neprijatelji našoj normalanosti? Mi sami, s uskim pogledima na svet, mediteranski lenji i dinaridski tvrdoglavi ili ušuškanost u vrlom novom svetu, prihvaćenom/nametnutom za idealni koncept?

Ovo je pitanje preteško. Ne znam šta je normalno. Znam da normalnost treba tražiti i da lenjost nije dobar početak te potrage. Što se tiče koncepata, bolje ih odbaciti, kombinovati razne modele mišljenja i življenja.

Biti aktivan znači biti uključen i otvoren za saradnju. U razmjeni onog što osjećamo i mislimo rađa se osjećaj normalnosti. Zalud normalnost kao apstraktna katregorija, ako ne probije napolje i pomogne čovjeku do tebe.

Da li je internet doprineo globanoj krizi ideologija, levice najpre?

Internet je divna zamisao koja je komercijalizovana i sve više ustrojena da održava status qvo. Žalim sebe, kako sam mali, kad vidim prostranstvo interneta. Slatku osvetu nalazim u tome što sam živo biće i što me te žice samo djelimično određuju. Svakako da se velika bitka bije na internetu, da je postalo polje novih društvenih odnosa, i da u kombinaciji sa trčanjem i ljudskim dodirom Internet može biti dušekoristan. 

Ipak, saglasan sam sa Andrew Keen-om koji upozorava da jednakost, sloboda i ravnopravnost nisu došli sa novom mrežom, jer je privatizovana po pravilima kapitalizma u svom najgorem obliku. 

A. Mirković