Dubravka Vrgoč: Balerina ne sme imati platu kao čistač

Ime Dubravke Vrgoč poznato je i priznato na kulturnoj, pozorišnoj sceni Hrvatske i van granica ove zemlje regiona.

Nedavno je od Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA proglašena “Menadžericom godine”, u kategoriji najbolje vođenog inovativnog projekta, za Festival Open House Zagreb, u prvoj godini održavanja.

Inovativni pristup približavanju arhitekture stručnoj i opštoj javnosti prepoznat je na više nivoa. Zagrebački festival je u okviru istoimene EU mreže izdvojen kao jedan od najperspektivnijih. Sagovornica sajta Biznis u regionu je po obrazovanju dramaturg, ali i te kako kompetentna da govori o biznisu. 

Tokom karijere koja traje više od tri decenije pisala je kritike i scenarija, pokretala i rukovodila uspešnim festivalima, bila na čelu najznačajnije nacionalne, pozorišne institucije – Hrvatskog narodnog kazališta, pre toga Zagrebačkog kazališta mladih, doprinosila radu Dubrovačkih letnjih igara, žirirala u nacionalnim i internacionalnim timovima, učestvovala na brojnim međunarodnim konferencijama.

Od početka naredne godine biće upravnica Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Prilikom uručenja priznanja CROMA, istakla je da “ iako se često govori o kulturi poduzetništva i poduzetništvu u kulturi, da bi trebalo uvesti pojam “kultura u poduzetništvu“ čime bi se potaknuo tranzicijski zaokret tradicionalne ekonomije prema kreativnoj, održivoj i inovativnoj.

BuR: Koliko umetnici moraju da vladaju business veštinama? Koliko je umetnosti potrebno dobro menadžerstvo da bi bila vidljiva i konzumirana? 

Donedavno je bilo gotovo nespojivo govoriti o bilo kakvoj povezanosti umjetnosti i menadžerstva. Dapače. Trudilo se te dvije kategorije ne povezivati, jer se smatralo da menadžerske sposobnosti ugrožavaju image umjetnika, kao što umjetnost umanjuje vještine koje ima dobar menadžer.

Srećom takve teorije više nisu popularne. Bez menadžerske podrške u našem globalnom i što se ekonomskih perspektiva tiče nemilosrdnom svijetu, umjetnost postaje nevidljiva, nepristupačna i marginalizirana. Samim tim i neodrživa. Stoga je logična veza između umjetnosti i menadžerstva koja se sve više potiče i razvija. Umjetnici, napose u zapadnoeuropskom kontekstu, što se sve više prepoznaje i na našim prostorima, koji nemaju business vještinu ne mogu dugo opstati, ne nalaze sredstva za projekte, ne nalaze tržišta gdje će ih plasirati, u konačnici ne nalaze ni publiku, a umjetnost ni kroz povijest nije imala cilj da sama sebi bude svrhom.

Čini se kao da postoji mišljenje, kada bude novca dat ćemo kulturi, a novca nikada nema dovoljno, tako da nikada ni ne dođe u onom obimu koliko je kulturi zapravo potrebno

dubravka VRGOČ

BuR: Da li je u takvim okolnostima teže samostalnim umetnicima ili kulturnim radnicima etabliranih ustanova?

Svakako je teže samostalnim umjetnicima, jer su kulturni radnici u ustanovama još uvijek zaštićeni, upravo kroz ustanovu u kojoj rade. 

Naše su kulturne ustanove, u većini slučajeva, javne ustanove, dakle financirane od strane države, grada, regije…Djelatnicima se garantiraju plaće i socijalna zaštita, što je velika razlika od samostalnih umjetnika koji čak ako im država plaća doprinose i zdravstvenu zaštitu ostaju sami na tržištu. Sami moraju osigurati mjesečna primanja koja se ne podrazumijevaju kao u slučaju onih prvih. Fragilna pozicija samostalnih umjetnika u društvu najbolje se mogla prepoznati u doba COVID-19 kada nije bilo nikakvih kulturnih aktivnosti, te nisu imali mogućnost zarade, niti su bili zaklonjeni kakvom-takvom sigurnošću institucija. 

BuR: U Srbiji su aktuelni apeli zaposlenih iz institucijama kulture zbog lošeg ekonomskog položaja. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Nije najbolja, no, možda nije tako loša kao u Srbiji. Iako se uvijek iznova šokiram plaćama zaposlenih u našim kazalištima u usporedbi s onima u inozemstvu. U posljednjem vrijeme me čak uspijeva zapanjiti i banalne usporedbe na koje me navedu informacije iz medija. Po njima je danas plaća jednog čistača gotovo jednaka plaći balerine u nacionalnim kazalištima izvan Zagreba. Mislim da je to nedopustivo, uz svakako cijenjen težak fizički rad čistača, balerina nije samo zanatlija, ona je prije svega umjetnica i to se u svakom društvu mora vrednovati, pa tako i u našima. 

Ona je provela godine školovanje, tisuće sati vježbanja i uz to njezin je vijek na pozornici vrlo kratak, što bi se sve trebalo vrednovati i time upisivati u visinu njezine plaće. 

Kultura je kod nas često na margini, u ekonomskim rasporedima onih koji vladaju, nerijetko nevažno, ili ne toliko važna koliko ostale grane. Ne ogleda se to samo na plaćama, već i na sredstvima za programe ili opreme kulturnih institucija. Čini se kao da postoji mišljenje, kada bude novca dat ćemo kulturi, a novca nikada nema dovoljno, tako da nikada ni ne dođe u onom obimu koliko je kulturi zapravo potrebno.

BuR: Prilikom uručenja priznanja pomenuli ste da je potrebno uvesti pojam „kultura u poduzetništvu“ kao zaokret ka kreativnoj industriji. Gde je region, Hrvatska u odnosu na ostatak Evrope?

U mnogo čemu kao i u tome još uvijek kaskamo za Europom. Ne kažem da se u tom sektoru kod nas ništa nije dogodilo. Dapače organiziraju se konferencije, susreti, kreću nove inicijative. 

Prije nekoliko tjedana bila sam u Kotoru na zanimljivom događanju Samit Heritage & Creativity, realiziran u okviru projekta WBCHIL – Laboratorija za inovacije u kulturnoj baštini Zapadnog Balkana, u sklopu zajedničke inicijative Međunarodnog festivala KotorArt i SHARE Fondacije. 

Skup je bio posvećen jačanju kapaciteta u oblasti kulturne baštine i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu. Fokus je bio na unapređenju poduzetničkih vještina i pristupa tehnološkim znanjima radi razvoja organizacija i timova koji grade nove održive poslovne modele zasnovane na kulturnoj baštini. 

Okupio je šaroliko društvo: umjetnika, poduzetnika, turističkih djelatnika i predstavnika kulturnih institucija koji su u nekoliko dana ustanovili zajedničke projekte važne za tu regiju. No, takvih inicijativa kod nas još uvijek nema dovoljno. 

U razvijenijim zemljama EU kreativna i kulturna industrija čine 4,4 posto BDP-a i zapošljava 8,3 milijuna ljudi. Kod nas su brojke znatno manje, ali je manji i interes za taj sektor. Zato ga je potrebno što više promovirati i poticati.

Govori se o održivosti planeta, eko-sistema, ravnoteže u biološkom sustavu, zaštiti prirodnih resursa, a rijetko se govori o održivosti kulture, u ovom slučaju teatra

BuR: Vaš savet za korišćenje društvenih mreža u cilju promocije klasične kulture i  veće interesovanje mladih za tradicionalne formate? 

Treba koristiti sva sredstva i društvene mreže koje još uvijek nisu dovoljno popularne u našem sektoru. Od kada se bavim ovim poslom tvrdim da nisu mladi krivi što ne dolaze u kazalište, već je kazalište krivo što nije uspjelo naći načina da privuče mlade.

Na sektoru je odgovornost, ne na onima koji ga ne žele konzumirati. Oni koji vode institucije, ali i sami umjetnici moraju iznaći modele da privuku publiku, jer uskoro bez mladih niti institucije, ni umjetnici neće opstati. Govori se o održivosti planeta, eko-sistema, ravnoteže u biološkom sustavu, zaštiti prirodnih resursa, a rijetko se govori o održivosti kulture, u ovom slučaju teatra. Bez nove publike, niti zelene inicijative, smanjenje potrošnje vode, struje, plina, ekološke inovacije neće pomoći teatru da opstane. U Europi i svijetu postoji mnogorazličitih modela kako jačati interes mladih za tradicionalne formate, ponekad ne moramo izmišljati nešto novo, samo preuzeti ono što je već  potvrđeno i učinkovito.

BuR: Da li spremate novi art startup, poput Open House Zagreb ili se spremate za 01.01.2025. kada stupate na čelo HNK u Rijeci?

Spremam i jedno i drugo i treće. Druga sezona Festivala Open House Zagreb već je startovala početkom godine novim, alternativnim aktivnostima. Festival će otvoriti vrata arhitektonskim djelima krajem listopada, a do tada organiziramo i druge aktivnosti kao što su urbane šetnje dijelovima grada, predstavljanje, u suradnji sa studentima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, velikih hrvatskih arhitekata, izložbe.

Što se Rijeke tiče planiram već program za 2025. kada i počinjem raditi. Želim riječko kazalište povezati s ostalim regionalnim centrima Trst – Ljubljana – Zagreb, te osim razmjena umjetnika i predstava organizirati redoviti posjet građana tih gradova riječkom kazalištu. Nastojat ću povećati broj gledatelja i uspostaviti održiv model poslovanja povećanjem sredstava. Okupit ću redatelje i umjetnike s kojima sam uspješno surađivala u prijašnjim kazalištima, ali i nove s kojima se tek veselim raditi. Uspostavit ću snažnu suradnju s brojnim europskim teatrima i festivalima te ulaziti u koprodukcijske projekte koje će dijelom biti financirani iz EU fondova. 

Želim teatar uvesti u Grad i Grad u teatar, kako bi se pomaknule granice i time uspostavio cjeloviti kulturološki prostor kao kreativni potencijal još  snažnijeg razvoja europske Rijeke. 

Trenutačno radim na projektu Dan otvorenog grada, u Zagrebu s redateljicom Anicom Tomić i redateljem Ivicom Buljanom, koji  se realizira već nekoliko godina. To je dan kada oživljavamo ulice, trgove i parkove Zagreba najrazličitijim umjetničkim i sportskim aktivnostima, u interakciji s sugrađanima. Opušteno i jako zabavno, poput Festivala OHZ, otvoreno za sve stanovnike grada kako bi nakratko svi zajedno Zagreb vidjeli nekim drugim očima.

A. Cvetićanin

Foto Mara Bratoš i Goran Hrubi